- Zašto danas nisi išla u školu?, pitao je otac Tinu kad se vratio s posla.
- Išla sam u školu, reče Tina.
- Kako mi možeš u oči lagati? Provjerio sam. Znam da nisi bila u školi. Moraš priznati da lažeš, derao se otac, ali ona nije priznala.
Tad ju je snažno ošamario.
Tina se u školi sve više dosađivala pa je, mjesto na nastavu, voljela otići u šumu pored kuće. Tamo se često viđala s Lanetom, i igrala s njim. Jedva je čekala da se poslije večere njen otac i mati povuku u svoju sobu, a onda bi se usred noći iskrala iz kuće i odšetala do šume.
Šumareva kuća se nalazila tik pokraj njegovog prostranog radnog mjesta. Tu je od nedavno živio samo sa ženom i kćerkom Tinom. Njegov sin iz prvog braka, Bato, koji je bio jedno vrijeme s njima, otišao je potom kod svoje majke, koja je živjela u inostranstvu. Batina mati, prva šumareva žena, ostavila je Batinog i Tininog oca jer je bio naprasit čovjek. Tina je potajno željela da ga i njena majka napusti.
Jedne noći, kao i obično, Tina je otišla da se šeta po šumi. Ali tu više ništa nije prepoznavala. Trava je svjetlucala i bila crvenkaste boje, kao i stabla drveća koje je imalo ogromnu krošnju od rumenog cvijeća mjesto zelenih listova. I bilo je veće nego ono koje je Tina ikad ranije vdjela. Što je više zalazila u šumu, mrak je bio sve gušći, a strah je u njoj sve više rastao. Počela je naglas da zove svoje Lane, ali ono se nije odazvalo kao obično.
Odjednom se pred njom stvori čudovište. Imalo je pet zmijskih glava na tijelu od hijene.
- Ko ti je dozvolio da se šetaš našim carstvom? upita čudovište.
- Pošla sam da tražim svoje Lane.
- Kako se zoveš?
- Tina. A ko si ti ?
- Ja sam Zmijena. Ova šuma je drukčija od one u koju obično zalaziš. Očito si zalutala. Ja te sad moram pojesti.
Kako to reče, tako iz pet zmijskih glava izleti pet dugih zmijskih jezika. Jezici su palacali na sve strane, i kružili oko Tine. Iz pokojeg od njih bi frcnuo otrov, a jedan jezik okrznu rukav Tinine haljine. Ona poče da plače i moli čudovište :
- Pa zar me ne možeš poštedjeti ? Nisam ti ništa loše učinila.
- A zašto bih te poštedjela?, povika iz pet glava Zmijena i opet zapalaca svim svojim jezicima.
Tina se dade u bijeg, a Zmijena poleti za njom. U jednom času, jedna njena glava zape za neku granu, pa Tina otrča daleko i sakri se iza jednog stabla. Ali pred njom se naglo stvori neka čudna životinja. Imala je jelenju glavu, s velikim rogovima, a tijelo stasitog muškarca. Mjesto ruku je imala krila.
Tina vrisnu i opet poče bježati, ali to biće brzo doletje do nje i prepriječi joj put. U tom času, pojavi se i Zmijena. Životinja sa jelenjim rogovima zamahnu krilima, iz kojih se diže velika vatra i udari na pet zmijskih glava. Čudovište strese vatru sa svojih glava i pobježe. Životinja sklopi krila i reče Tini :
- Vidim da si zalutala. Zmijena je opasno čudovište. Mogla te je pojesti. Gdje si pošla?
- Pošla sam da nađem svoje Lane.
- Ovdje ga nećeš naći. Ovo nije ljudsko carstvo i u njemu ne žive životinje koje si tamo sretala. Naše carstvo je drukčije. A neki od naših stanovnika su vrlo opasni. Kao i Zmijena od koje sam te spasio. Ja sam jači i važniji od nje u našem carstvu. Ali ne boj se. Mogu ti pomoći.
- Jesi li ti dobri vilenjak iz ovog carstva?
- Na tvoju žalost, nisam. Ali te mogu spasiti pod jednim uslovom.
- Šta tražiš za uzvrat ? Ja ništa nemam.
- Spasiću te, ako mi napišeš jednu lijepu pjesmu. Vi ljudi znate pisati. Želio bih da se dopadnem Daliji, a ona je rekla da će poći sa mnom ako joj poklonim lijepu pjesmu.
- Ko je Dalia ?
- To je moja ljubav. Ona ima ista krila kao i ja, nekad su crvena, nekad plava. Svjetlucaju i danju i noću. Glava joj nije kao moja, nego kao kod Cvijetne kraljice, s likom ljepotica iz ljudskog carstva. Mjesto kose, na glavi joj je ogromni buket crvenih cvjetova zvanih dalia. Izgleda da njeni preci vode porijeklo od tih ružičastih cvjetova koje uzgajaju ljudi. Zato joj je možda i tijelo prekriveno laticima ovog cvijeća. Ili sličnim njima? To je njena koža, ili krzno, nisam siguran kako se to zove, ali znam da je svilenkasto, kakvo nema ni jedna životinja i ni jedno ljudsko biće. I ja sam, kao i ona, višeslojan. Oboje znamo i hodati i letjeti. Ali nismo od iste vrste. … Kako se ti zoveš?
- Tina. A ti?
- Ja sam Leteći Jeleniz.
- Zbog rogova koje imaš i krila?
- Previše zapitkuješ… Važna mi je pjesma. I to puna ljubavi. Ja vjerujem da ćeš mi je napisati, ako želiš da ti spasim život.
Tina je već bila naučila čitati i pisati, ali se bojala da je od straha zaboravila neka od njih. Neke dječije pjesmice znala je i sama napamet, kao onu « Trči zeka iz daleka, oblio ga znoj, trči trči i sve viče joj » … Čak se ne sjeća da li baš tako ide ta pjesmica. Zna i onu « Vi-vi-vi na straži smo mi, zeleni se naše perje i blista se ko biserje, vi-vi-vi na straži smo mi ». Te pjesmice je najbolje znala jer ih joj je mama recitovala od rođenja. Ali Tina nije imala pojma kako se pišu pjesme, a još manje pjesme « pune ljubavi » iako je i takve slušala od svoje majke. Njena mama je voljela poeziju, a i sama je pisala stihove koje je često recitovala naglas.
Tina zadrhta od straha.
- Znaš li da pišeš pjesme?, upita je Jeleniz.
- Znam, slaga ona.
- Ako mi slažeš, pretvoriću te u drvo, odgovori on i pokaza na jedno stablo.
- Vidiš li ovo drvo ? I to je nekada bila djevojka, koja je mnogo lagala, pa smo je pretvorili u stablo. Ona više ne zna ni da hoda, ni da govori. Samo plače. Neki ljudi koji ovdje zalutaju, skupljaju njene suze boje zlata, a onda od njih prave ogrlice i skupo ih prodaju. U proljeće, ona daje još bogatije krošnje, pune raznobojnog i raznovrsnog cvijeća. Ni jedna ruža joj nije ravna. Mi ovdje pretvaramo sve prevarante u drveće ili u stijenje. Ali nismo toliko zli kako se misli. Pa i ovo drveće je vrlo lijepo, i lije zlatne suze od kojih se može napraviti najljepši nakit.
Jeleniz napravi pauzu, pa nastavi :
- Pokazaću ti put do vašeg carstva, a ti ćeš mi, kako smo se i dogovorili, napisati pjesmu punu ljubavi kad stignemo do izlaza iz naše šume.
- Čime ću ti je napisati ?
- Evo ti papiro, imam ga već spremnog.
I Leteći Jeleniz izvadi ispod svog krila nešto bijelo i glatko što je nalikovalo na papir iz Tinine školske teke. A onda otkinu jedno pero s krila i pruži joj ga.
- Ovim ćeš se poslužiti da napišeš pjesmu. To dvoje je bolje od papira i pera koje si ikad imala. Uz to ima i čarobnu moć. Kao većina stvari i bića iz našeg carstva ! Samo me ne pitaj kakvu moć to dvoje ima. Neću ti reći.
Drhteći, Tina stavi sve to u džep od haljine.
- Mogu li ti sutra donijeti pjesmu? Željela bih da bude isto tako lijepa kao i tvoja Dalija. Očito je ljepotica, po onome što si mi ispričao.
- Ne dolazi u obzir. Ja pjesmu moram predati Daliji prije nego što svane. Tako sam joj obećao. Inače će poći s nekim od svoje vrste. Već se njena majka i otac bune što želi da pođe s nekim drugog soja. Naši stanovnici se sve više boje ljudi, pa se zbijaju u svoje redove. Dalija kaže da to nije dobro za razvoj našeg carstva. Ako se tako nastavi, ono će nestati. Dalia je vrlo pametna osoba. Ona javno govori da je bogatstvo našeg carstva u raznolikosti. Ali malo ko želi da to čuje, pa dolazi do sukoba koji uništavaju vrste. Dalia misli da poezija može spasiti svijet; kad bismo se više bavili poezijom, ne bismo se svađali međusobno. Ja nisam siguran u to. Ali joj moram dokazati da sam poeta. To je za nju dokaz da je volim. Ona je i sama stvorila mnogo stihova. Moja pjesma mora biti ljepša od onih koje je ona meni pjevušila. Počuj ove njene stihove:
Pljušte sitne zvijezde /Poput bijelih pahulja snijega/ U rukama ti se gnijezde / Divovske ruže postaju/ Krila dobivaju/ I lepršaju na tebe padajući/ Srce ti ispunjavaju /Krila ti daju pa i ti letiš /I letiš svijetom beskrajnim i bajnim
“Kako ću, jadna ja, tako nešto, i još ljepše napisati, kad ništa od ovog čak ni ne razumijem?!“, pitala se Tina tresući se od straha.
- Dobro, napisaću ti pjesmu, reče odlučno ona, skupivši hrabrosti, i Jeleniz joj pruži svoje krilo. Ona se uspentra na njega, a onda ga zagrli, pa poletješe iznad krošnji i oblaka. Tina je, uprkos svom strahu, silno uživala u letu. Ali je istovremeno sve više drhtala.
- Ti se treseš. Je li ti hladno?, upita je Jeleniz.
- Pa, malo mi je hladno.
- Siđi onda dolje. Možemo i hodati.
- A zar ti znaš čitati?, upita ga Tina kad je sišla na zemlju.
- Ne znam čitati. Ali ti ćeš mi, kad je napišeš, pročitati tu pjesmu, a ja ću je odmah moći ponoviti. Dovoljno mi je da jednom nešto čujem, odmah to znam napamet. Imam tu moć. Vidjela si da znam i Dalijinu pjesmu. Kao što imam moć i da letim brže od munje kad hoću.
- Pa zar i ti nećeš slagati Daliji da si joj ti napisao pjesmu? A ona će biti moja. Zar se ne bojiš da i tebe ne pretvore u drvo ?
- Mene neće pretvoriti u drvo, jer sam moćan u ovom carstvu. Uradi što ti kažem, ili te čeka zla sudbina. Jesi li razumjela?
Idući sve dublje u mrak, sretoše ogromne divove. Imali su istovjetne okrugle glave poput lopti, bez i jedne dlake na njima. Te glave su se neprestano okretale na dugim vratovima poput morskih svetionika. S obje strane glave, imali su lica, a na licima po dva para očiju, dva naprijed, i dva ozada. Imali su i po dvije rupe, koje su im služile kao usta. Ali nisu imali nosa, jer su disali na usta. Umjesto ušiju, imali su dvije male rupice na vrhu glave. Oči su im bacale kilometrima daleko snopove svjetlosti, različitih boja, pa je šuma kad su naišli, postala šarena i svjetlucava poput zvijezda na nebu. Pjevali su tiho, ali su se grane drveća tresle od njihove pjesme.
- Mi smo divovi, šumski bogovi, noge su nam ko grobovi. Ruke su nam ko lopate, zato nas ne kudite, dobri s nama budite.
Tina i Jeleniz se skloniše u stranu, da se ne bi našli na putu divovima.
- Šta oni rade?
- Oni su stražari šume, nadgledaju je li sve u redu. A na proplanku siju munk.
- Šta je to munk?
- To je naša hrana koju najčešće jedemo. Ima razne oblike i ukus. Zavisi kakav će im ukus i oblik dati u tom času glavne vile iz našeg carstva.
- Koliko vila živi u vašem carstvu?
- Ima ih prilično. Je li sad dosta zapitkivanja?
- Jeste, reče poslušno Tina, i dalje drhteći od straha, ne znajući kako bi mogla napisati ijednu pjesmu.Naročito ne pjesmu punu ljubavi. Ako mu napiše onu o zeki, Jelenizu se sigurno neće svidjeti. Ni ona druga o pjevu ptičica, koja počinje sa « vi-vi-vi ». Znala je sve do maloprije napamet i pjesmu o Ježurki Ježiću, a sad se ne sjeća ni jedne jedine strofe. Zna samo da je Ježurka Ježić jedva čekao da se vrati « svojoj kućici, svojoj slobodici ».
Tina i Jeleniz nastavše da se probijaju između uspavanih stabala.
Odjednom se na desetine velikih lopti zakotrlja prema njima. Jeleniz povuče u stranu Tinu, i lopte se otkotrljaše dalje. Ali Tina potrča za jednom najsporijom loptom, skoči na nju, i poče da se kotrlja skupa s njom. U stvari, imala je više osjećaj da lebdi iznad lopte koja se kotrljala, nego da sjedi na njoj. Nisu mnogo prešli, kad lopta stravično zagrmi iz svoje utrobe i zbaci Tinu na zemlju.
U tom času doletje do njih Jeleniz i uze Tinu na svoje krilo, a lopte nastaviše kotrljanje.
- Ako mi opet pobjegneš, pretvoriću te odmah u drvo, reče joj Jeleniz.
- Zašto mi ne daš da se malo igram ? Mi djeca se igramo sa ovakvim loptama.
- To nisu lopte, to su živa bića po imenu Kolutini. I vrlo su opasni sa strancima, ne trpe da ih neko od njih dotakne. Srećom, ti si samo lebdjela iznad Kolutina. Oni imaju tu moć da možeš da lebdiš iznad njih, dok se oni kotrljaju. Da si uzjahala na Kolutina, nagrebusila bi.
- Ima li mnogo ljudi koji ovdje dolaze ?
- Nema. Tu zalaze samo neki koji su čuli za naše blago, pa ga kradu a potom prodaju ljudima. Iako mnogi od njih nastradaju od nas.
- Šta rade Kolutini pored tog što se kotrljaju?
- Kotrljajući se, oni prave ceste u šumi i na livadama. Tako oni koji ne znaju da se kotrljaju ili da lete mogu slobodno hodati po ravnom. …
- Možeš li me upoznati s jednom loptom i pustiti mi da se još malo kotrljam ?
- Mogu zaustaviti njihovog poglavara i upoznati te s njim, neka vidi da si sa mnom, i nisi njihov neprijatelj. Ali te ne mogu pustiti sada da se kotrljaš s njima. Možda nekom drugom prilikom. Koliko puta treba da ti ponovim da mi je hitno da mi napišeš pjesmu.
Jeliniz poletje kao munja, noseći na sebi Tinu, ostavljajući za sobom vatreni trag. Kad stigoše do Kolutina, Leteći Jeleniz zaustavi najvećeg od njih, koji se Tini učini velik kao pun mjesec. Reče mu da želi da je upozna s drugaricom Tinom.
Poglavar Kolutina u tom času izbaci iz donjeg dijela tijela dva para nogu, sličnih onim ljudskim, i s njima stade čvrsto na zemlju. Isto učiniše i ostali Kolutini.
Potom iz vrha okruglog poglavarskog tijela, iskrsnu jedno veliko oko, kao na nekoj dugoj spirali, i zavibrira. Njime on dobro odmjeri Tinu. Potom se ispod očiju otvori okruglo tijelo i pojaviše se usta, kakva imaju i ljudi. Usta se razvukoše prvo u osmijeh, a onda vođa Kolutina reče :
- Dobrodošla Tina u naše carstvo. Hoćeš li da se kotrljaš s nama ?
- Ne, dovešću je drugi put, sad imamo nekog važnog posla, odgovori mu Jeleniz umjesto Tine.
Oni se pozdraviše s Kolutinima i nastaviše put do ruba šume. Što su više zalazili u dubinu šume, tako se sve više neka čudna svjetlost pomaljala iz daljine. Tini se učini da ugleda izlaz iz šume, pa poče da trči prema tom svjetlu. Šta joj drugo ostalo kad nije znala kako da prevari Jeleniza, a nije bila u stanju da napiše pjesmu. Jeleniz ne stiže da je uhvati, jer Tina odmah pade u neku duboku jamu.
U jami je živjelo biće, pola jež pola čovjek. Imalo je ruke i noge, ali ježevu njušku i bodlje na leđima velike poput strijela; bilo je veličine Tine. Ono naroguši bodlje i vrisnu na Tinu:
- Šta tražiš ovdje? Ko si ti?
- Zovem se Tina. Zalutala sam. Tražila sam svoje Lane. A ko si ti ?
- Ja sam Erinaseus Morinaseus.
- Je li ti to ime? Ličiš mi na ježa.
- Ličim, ali nisam jež.
- Jesi li muškarac ili žena ?
- Šta te se tiče šta sam. Sad ću te probosti jer si upala bez pitanja u moju kuću. I okrene joj leđa da je probode bodljama.
- Sačekaj malo. Znaš li ti Letećeg Jeleniza ?
- Niko me ne zanima. Za razliku od ježeva, ja spavam noću, a danju se budim i idem na posao. Bodem sve one koji mi zasmetaju.
- Možeš li me poštedjeti ? Ja nisam namjerno tu. Tražim svoje Lane, tebi neću ništa uraditi.
- Mogu te poštedjeti pod jednim uslovom : ako mi dovedeš svoje Lane iz susjednog, ljudskog carstva. Želim da ga pojedem. Imaš sreću, jer ne varim ljude. Nemoj misliti da mi možeš uteći, svuda ću te naći pa i u ljudskom carstvu. A znam kako ćeš dozvati Lane a da ti ne izađeš odavdje.
- Zar ne jedeš munk ?
- Munk mi je dozlogrdio, svaki dan munk, munk, munk… Moram nekad i nečim drugim da se počastim. Vi ljudi znate lijepo da se gozbite. …
- Lane mi je prijatelj. Kako ti ga mogu dovesti i pustiti te da ga pojedeš?
- Moraš se odlučiti : ili ti ili tvoj prijatelj. Ipak svako najviše voli sebe, i svoj život. Slaži mu da ga vodiš u šetnju. Ti svakako lažeš. To svaka budala može vidjeti. Da nisi lagala roditeljima, zar bi se našla u našem carstvu ?, reče ovaj ježevac i priđe Tini, okrenu joj leđa i bocnu je svojim bodljama.
- Vidiš li kako su moćne, iako sam bio kranje nježan ovaj put s tobom?, vrisnu ponovo, nekim čudnim, gromoglasnim vriskom.
Istog časa i Tina zavrišta, i od boli, i od straha.
Tad ugleda stepenice koje vode iz jame i pođe prema njima, ali Erinaseus Morinaseus potrča za njom. Iako je bio prilično trom, sustiže je i ščepa. Tina se sjeti da u džepu ima Jelenizovo pero i papiro, i da joj je rekao da oni imaju čarobnu moć. Iako nije znala kakva je to moć, ona brže-bolje izvadi pero iz džepa, okrenu se i zabode ga u ježevčevo oko. Ono poče da baca na sve strane varnice. Iz džepa joj ispade papiro koji poče da naglo raste i lebdi u zraku. U trenu postade veličine džinovske maramice, na koju Tina uskoči. I papiro je ponese prema otvoru.
Kad se Tina konačno nađe vani, papiro je spusti na zemlju kraj jednog stabla, a on odleprša dalje. Tina potrča, ali nije mogla da pobjegne daleko. Pred nju stade Jeleniz.
- Lažljivice ! Sad ću te pretvoriti u drvo, reče on i zamahnu krilima iz kojih počeše da pršte iskre raznih boja.
- Zaboravio si da će te ostaviti Dalia ako joj ne pokloniš jednu lijepu pjesmu punu ljubavi.
- Nisi ti glupa djevojčica. Ali lažeš, a to se kažnjava.
- Pa poslušaj pjesmicu. Napisala sam je dolje u jami onog ježevca.
- Kad si stigla dolje da je napišeš ? Ja dobro poznajem Erinaseusa Morinaseusa. On ti nije mogao dati priliku za to. Zna biti vrlo zao. Posebno kad je gladan. …Pokaži mi pjesmu.
- Pa ostala mi je dolje. Ali je znam napamet. Počuj je!
- Imam osjećaj da mi i dalje lažeš, ali pustiću te da mi izrecituješ tu pjesmu. Slušam te.
I Tina poče da recituje :
- Sumnjaj u cvjetove što ko leptirovi lepršaju. Sumnjaj u mjesec što obasjava nam tijela noću. Sumnjaj u zvijezde što svojim pojem uveseljavaju nam duše. Ali ne sumnjaj u moju ljubav. Ona je jača od morskih talasa, na kojima jašu nesrećne lađe i ječe za pomoć. Ona je vrelija od sunčeve svjetlosti što nas grije i daje život našoj crvenoj travi, našoj mekoj mahovini, i našem drveću što behara i ljeti i zimi.
Sumnjaj u sva bića što ovdje, i u ljudskom carstvu žive, što lete, koračaju i kotrljaju se. Ali ne i u moja svilena krila kojima ti svoju ljubav rišem. Kojima milujem tvoje lice Cvjetne kraljice. Kojima ću grijati tvoje skute i tvoje lice milovati dok te ljubim.
Sumnjaj u bujicu što nosi sve pred sobom, ali ne i u moje vrele usne, kojim ću ljubiti latice tvog prelijepog tijela, mirisati ih i piti s njih rosu. Kao što pčele u ljudskom carstvu mirišu i piju ruže !
Sumnjaj u oblake što iznad krošnji promiču. Ali ne i u moć mojih poljubaca, žeščih od sunčevih zraka. Toplijih od ljetnjih dana. Milozvučnijih od šuma brzaca. I od slavujevog poja.
Sumnjaj u zlatne suze što ih stabla našeg carstva liju. Ali ne i u moje oči iz kojih pršte dragulji, i obasjavaju postelju nam, mekšu od mahovine !
Sumnjaj … Ali ne u nježnost kojom slavim tvoje svileno tijelo, i poput jastuka meke usne na mojima.
Sumnjaj u sve. Ali ne i u moju ljubav koja će nas nositi visoko, dok će po tebi sipati behar, modre pahulje, i poput trave zelene ruže.
Ljubav naša je ko nebeski svetionik što obasjava staze ljudskog i nebeskog carstva…
Tina odjednom kao da je dobila krila, kao da ju je ponijela neka nadnaravna snaga pa je bez daha recitovala stihove koje je čula od svoje majke. Sjećala se, u stvari, samo nekih strofa, na koje je dodavala bezbroj drugih ; riječi su joj same navirale na usta, a da nije ni razumjela šta govori. I glas kako da je bio tuđi, a ne njen. Kao da su joj neko u uši sipao te, za nju prilično nerazumljive stihove, kao da je neko za nju sve to izgovarao. Neko velik, snažan, nadahnut, neko ko ju je odlučio da je spasi. I stihovi su tekli kao nabujala rijeka. Tina je strahovala da će presušiti, da će ona naglo zašutjeti i da će je Jeleniz pretvoriti u drvo.
- Dosta, dosta !, povika Jeleniz, to je užasna pjesma. Nikad se mojoj Daliji neće dopasti.
Kako to reče, tako podiže krila. Ona zasvjetlucaše stravičnom svjetlošću od koje poče sve uokolo da bukti. Tini bi toliko vruće, da zamalo nije izgubila svijest. U tom času pred njima se stvori neko prelijepo biće. Imalo je vatrena krila, lice lijepo kao u princeza iz bajki. Mjesto kose je imala ogroman buket cvijeća, zvanog dalia. Tijelo žene joj je bilo kao isklesano rukom najvećeg kipara i pokriveno laticama cvjetova.
Ona na Jeleniza zamahnu krilima. A iz njih se prosu vatra.
- Pošto si lagao, pretvorićeš se sada u stijenu ! reče, a Tini se učini da se Jeleniz odmah skameni.
- Ja sam Dalia. Čula sam tvoju pjesmu. Vrlo je lijepa, reče Tini. Probudila me je. Pjesme imaju veliku moć. Ljudi nisu u pravu što zanemaruju tu moć. Zato ću tebe spasiti, a Jeleniza pretvoriti u stijenu. Laž se u našem carstvu strogo kažnjava.
- Pretvori ga radije u drvo, ipak nije bio toliko zao prema meni, reče plačući Tina, koja se naglo sažali na Jeleniza.
Jeleniz je za to vrijeme bio kao skamenjen. Vjerovatno se već polako pretvarao u oštru i čvrstu stijenu.
- Poslušaću te, odgovori Dalia Tini. Ti si dobra djevojčica.
Kako to reče, tako Jelenizovi rogovi počeše da se pretvaraju u šarene grane, a krila u cvjetove različitih boja. Tijelo mu se pretvori u truplo stabla. Niz njega počeše da teku ogromne suze, nalik na latice zlatnih ruža.
- Možeš li me izvesti iz šume ? zamoli Tina Daliju.
I Dalia je odnese na svojim krilima na rub njihove šume.
- Hvala ti, reče joj Tina kad ju je Dalia spustila na tlo.
Tina krenu prema kući, ali osjeti da ne može da hoda. U glavi joj se zavrti i ona pade onesviještena na meku mahovinu.
Ni sama ne zna koliko je vremena bilo prošlo, kad je otvorila oči i pogledala oko sebe. Bio je mrkli mrak, a ona je ležela u svom krevetu. Iznad nje je stajala dobra vila.
- Ja sam te spasila. Sad sam to učinila, ali više neću. Ako nastaviš lagati, pretvoriću te u drvo. Kao što rade i u onom neljudskom carstvu! Ali ako prestaneš lagati i lutati noću sama po mraku, ponovo ću ti doći, i nagraditi te. Naučiću te i da pišeš i stvaraš lijepe stihove. Oni imaju nekad veliku moć.
- Neću više lagati, obeća Tina. I prije nego što to izgovori, vile više nije bilo. Ona sklopi oči i odjednom joj se učini da joj neki nepoznati i prijatan glas sasipa u uši riječi: “Sanjaj lijepo ! Sve je sada prošlost. Nek se ovaj bodljikavi san pretvori u led. A onda se istopi. Kao Ledenica na oluku!“
Comments