PRINCEZA OD PORCELANA
Ne tako davno u jednom kraljevstvu rodila se djevojčica. Igrom slučaja djevojčica je bila upravo kraljičina i kraljeva prva kći. To je nije činilo važnijom i boljom u odnosu na ostale djevojčice. Međutim, zbog njenih poznatih roditelja čim se rodila svi su htjeli biti njeni prijatelji. Podanici iz cijelog kraljevstva prelazili bi kroz prašumu i preko pustinje samo da bi vidjeli to dijete, koje je svojim smijehom učinilo kraljevsku porodicu sretnom. Sretna kraljevska porodica značila je i sretno kraljevstvo.
Na proslavu njenog prvog rođendana kralj je pozvao cirkus iz daleke Španije kako bi djevojčica uživala u prizoru klaunova, akrobata, slonova, tigrova i ko zna još kakvih čuda ovog svijeta. Pozvao je cijelo kraljevstvo i sve važnije državnike, a potom i sve kraljice, kraljeve, princeze i prinčeve, kako iz obližnjih, tako i iz dalekih kraljevstava. Potom je poslao golubicu da prenese glas, i tako poželi dobrodošlicu za sve vile, vilenjake, dobre vještice, kentaure, patuljke i ostala čarobna bića za koja je znao da postoje. To je učinilo od ove proslave najraznolikije društvo koje možete zamisliti. S obzirom na to da čak i magična bića znaju biti temperamentna, najstarija vila začarala je dvorac tako da su kroz njegove kapije mogle proći samo dobronamjerne duše čistih srca. Od svih pozvanih samo se patuljci nisu pojavili zbog svojih obaveza u rudniku. Moguće je i da nisu smatrali dovoljno zanimljivim rođendan jedne princeze.
Kao što to običaj nalaže svi su donijeli poklone. Podanicima je, doduše, bilo naređeno da ne troše svoj novac, ali je djevojčica ipak dobila mnogo pletenih džempera, kapica, šalova, rukavica, korpica, i bezbroj šivenih haljinica. Za njihovo stvaranje nije bio potreban novac, nego mnogo ljubavi i pažnje.Vile su joj poklonile lijepe osobine - samopouzdanje, karizmu i duhovitost, jer se sa svim ostalim već bila rodila. Vilenjaci su donijeli vilinsku prašinu, vještice - nov kotao i upute za izradu čarobnih napitaka, a kentauri - mape na kojima su bile ucrtane sve zvijezde koje se noću vide iz dvorca, sa njihovim imenima. Iz dalekih kraljevstava dobila je ono po čemu su ta područja bila poznata. Tako je iz Guague, dobila tropsko voće draguagu, nešto nalik zmajevim plodovima samo s vanjske strane grublje, a iznutra mekanije i sočnije. Predstavnici Marakake su joj donijeli biserna jaja iz kojih se rađaju školjke, koje rađaju bisere, koji rađaju biserna jaja. Nevolja sa ovim biserima bila je u tome što se za njih pouzdano znalo da i sami imaju dušu tako da se nisu mogla koristiti za nakit, ali su bila odlični kućni ljubimci.
Paprikašna Otočja donijela su joj da proba njihov daleko poznati ljuti paprikaš. Kraljica i kralj su odlučili jednoglasno odbiti ovaj poklon, ali su zato počastili podanike njime. Sa Ostrva Bijele Kraljice stigao je jedan bijeli labud, koji je umio pjevati sopranske dionice Verdijevih opera, a sa Ostrva Lutaka dobila je jednu porcelansku lutku. Kraljica je ovu lutku prihvatila, ali je obuzimala neka jeza i hladnoća kad god bi pogledala u taj predmet. Lutka je bila napravljena od sjajnog porcelana, sa staklenim očima i vatreno crvenom kosom. Imala je zlatom vezenu haljinicu od svile i svaki detalj na njoj bio je tako pažljivo urađen da se činilo kao da će svakog trenutka oživjeti i početi da pleše uz muziku, koju je svirao orkestar. Ovaj rođendan bi prošao i ostao zaboravljen da nije bilo upravo te lutke.
Djevojčica je odrastala i postajala sve ono što se od nje očekivalo. Iz dana u dan bila je sve ljepša i znala sve više. Svirala je pet različitih instrumenata i pričala dvanaest jezika, od kojih čak jedan davno zaboravljeni jezik planinskih plemena Zviždova. On se, kao što se dalo pretpostavili, sastojao od zvižduka različite dužine i visine tonova, a naučila ga je od jedne mljekarice, koja bi subotom donosila svježi sir u dvorac. Jedino što joj je zaista iskreno nedostajalo bila je prijateljica. U vrijeme kad se u princezinom srcu javila jaka želja za prijateljicom kraljici se ponekad znalo učiniti da na lutkinom licu vidi neku novu živost u očima i da joj se rubovi usana izvijaju u čudan osmijeh. Kada je kraljica bila djevojčica, dadilja joj je pričala priče o sebičnoj djeci od porcelana, koja su dobila bolest koštani porcelanitis od čega bi im se prvo kosti, a potom i ostatak tijela pretvarali u porcelan. Niko nije znao na koji način je bolest nastala, da li još uvijek postoji i kako se liječi. Međutim, postojale su naznake da se veliko Kraljevstvo Lutaka obogatilo tako što su prodavali vlastitu djecu, koja su se pretvorila u porcelanske lutke. Čak i da je to bilo istina, to je već bilo jako davno i do sada su sva djeca - lutke rasula po svijetu. Kraljevstvo Lutaka moralo je praviti nove lutke i već je bilo prepoznato kao najkvalitetniji proizvođač porcelanskih lutkica. Priča o koštanom porcelanitisu je prelazila u legendu, ali kraljica je se sjećala iz svojih najgorih noćnih mora iz djetinjstva. Lutke od porcelana progonile u je u njenim snovima, a od kada je djevojčica dobila taj poklon počele su se javljati i na javi. Pošto nije mogla baciti lutku, jer joj je princeza bila mnogo privržena, par puta ju je pokušala razbiti. Lutka joj je slučajno padala na pod, kroz prozor, pod točkove konjskih kočija. Iz svake nezgode izlazila je neoštećena.
Čak joj se ni haljinica ne bi zaprljala. Princeza joj je dala i ime, Karolina. Nadajući se da će princeza ostaviti društvo lutke čim pronađe prijateljicu, kraljica i kralj su ponovno organizovali druženja. Zvali su sve podanice princezinih godina i sve princeze iz svih kraljevstava svijeta, ali niti jedna nije uspjela postati princezina prijateljica.
Ovo je kraljicu učinilo mnogo tužnom i uplašenom. Princeza bi se držala po strani, gledala kroz prozor, grlila lutku i posmatrala kako se druga djeca vani igraju. Kada bi druženja bila unutra, princeza bi izašla vani, sjela ispod stabla oraha i pričala priče Karolini. Jednom ju je kraljica upitala zašto ne želi da se druži sa drugim djevojčicama, i zašto ne ostavlja Karolinu gdje god da se kreće, iako je davno prerasla godine kada je za jednu djevojku prihvatljivo da svuda nosi lutku sa sobom?
Princeza joj je tada otkrila ono čega se kraljica oduvijek plašila. Rekla joj je da je Karolina njena jedina prava prijateljica, da niko drugi osim tog komada porcelana nikada neće biti dovoljno dobar za nju, koju su kao bebu magijom darovale vile i kentauri. Samo čisti porcelan bio je dovoljno vrijedan da se druži s njom. Smatrala je da je bolja od podanica, ali i od drugih princeza. Smatrala je da je bolja i od svojih roditelja jer oni nisu imali španski cirkus na proslavi svoga rođendana. Potom je vrištala od bijesa što niko nije dovoljno dobar i što je osuđena na glupu Karolinu, koja ne umije govoriti, a kraljica je plakala i plakala. Čak joj se učinilo da se i niz lutkino lice skotrljala jedna biserna suza.
Nije prošlo mnogo i princeza je zaboravila i na Karolinu. Lutku je ostavljala samu u sobi, ali nije zbog toga postala bolja osoba. Naprotiv. Postajala je sve umišljenija, nije dopuštala nikome da joj se približi i koristila je neke grozne riječi, koje ne dolikuju jednoj princezi koja još uz to govori i dvanaest različitih jezika. Služavke su u njenoj sobi često pronalazile rasute suzolike bisere. Ta bizarna pojava nije se mogla nikako objasniti, a kraljica je sve češće i sama plakala.
Onda su jednog dana na krevetu u princezinoj sobi našli dvije porcelanske lutke. Jedna je bila svima poznata Karolina. Druga je imala duge zlatne loknice, a u ruci je držala minijaturnu mapu zvijezda, koja je mnogo podsjećala na onu koju su princezi darovali kentauri. U isto vrijeme princeza je misteriozno nestala. Samo je kraljica znala šta joj se zapravo desilo. Naredila je da niko ne ulazi u princezinu sobu i da se u kraljevstvu razglasi da je princeza teško bolesna. Pozvala sve doktore i travare za koje je znala, nadajući se da će joj povjerovati i pomoći. Potreba za doktorima u dvorcu svakako se drastično povećala. Svuda po hodnicima, na najneočekivanijim mjestima, nalazili su se biseri. Nerijetko bi se neko od sluga okliznuo i povrijedio, a najstrašnije je bilo što je i sam kralj uspio slomiti ruku. Kraljica je znala da su to princezine i Karolinine suze. Niko iz Kraljevstva Lutaka nije odgovarao na njene pozive i već je bilo jasno da je ta podla zamka postavljena još za princezin prvi rođendan urodila plodom. Sumnjala je čak i na najstariju vilu i njene dobronamjerne čini. Doktori nisu mogli pomoći. Pokušali su ubijediti kraljicu da joj treba nešto za smirenje, ili čak protiv halucinacija. Kraljica je postajala očajna. Kralj se povukao u neki svoj svijet, a na prijestolju se počela hvatati paučina.
Podanici su postajali sve nezadovoljniji. Svi su živjeli u neodređenom strahu koji je visio u zraku, sve dok jednog dana mljekarica iz plemena Zviždova nije zamolila kraljicu da razgovara s njom. Ovo je bio neobičan zahtjev, ali upravo zbog njegove čudne prirode kraljica je pristala na razgovor sa ovom djevojkom, koja je mirisala na mlijeko, kajmak i sir.
Razgovor bio je težak jer je mljekarica u standardni jezik kraljevstva ubacivala i neke zvižduke, koji su činili njen govor pomalo nerazumljivim i egzotičnim. Napokon, kraljica je razumjela da mljekarica možda ima rješenje za njene probleme. Pošto je provodila mnogo vremena sa princezom dok ju je učila jezik, primijetila je tu lutku. Odmah je u njoj prepoznala zarobljeno porcelansko dijete. U njenom plemenu su godinama razvijali lijek za tu bolest, pošto su znali da je oholost i sebičnost ukombinovana sa magijom dovodila do javljanja koštanog porcelanitisa. Za lijek je bila potrebna pjesma u prisustvu bisernog jajeta, koja je bila neka kombinacija magičnih riječi i zvižduka. Srećom, sačuvali su ono biserno jaje koje je princeza dobila za prvi rođendan. Prevedena pjesma zvučala je otprilike ovako:
„U svakom životu krije se duh,
bilo da si princeza, biser, ili puh,
i sve što diše stoga je sveto,
na svoja prava ima veto.
Jer svi smo rođeni za slobodu,
za čistu zemlju, zrak i vodu,
i svaki čovjek ima moć,
da u dan pretvori najcrnju noć.
Ako umiješ prepoznati ljepotu,
ako se boriš za tu slobodu,
priznaš li prava mrava i ptica,
i sjetiš li se zvjezdanih skica
budi mi, budi, prijateljica.”
Nakon što je mljekarica otpjevala ove magične riječi obje lutke pretvorile su se u djevojčice. I princeza i Karolina oživjele su, a potom su zagrlile kraljicu i mljekaricu. Sve su zajedno od radosti plakale, samo što ovaj put suze nisu bile biseri. Karolina im nikada nije otkrila svoje pravo ime. Nije se sjećala svog prošlog života. Ona i princeza postale su najbolje prijateljice, a kraljica i kralj usvojili su Karolinu i tako ih načinili sestrama. Mljekarica, koje je i sama bila jako mlada, je dobila posebno mjesto u njihovom životu. Tri prijateljice do kraja života ostale su vezane ovom neobičnom pričom, koja je od njih načinila bolje osobe.
Princeza je često razmišljala o zvjezdanim skicama gledajući mapu koju su joj poklonili kentauri. Bila je svjesna da smo mali na ovom svijetu i kako nikada nećemo znati sve tajne koje on krije. Trudila se da nikada više ne bude ohola i sebična kada je postala kraljica i ostala je zauvijek zapamćena kao Kraljica Prijateljica.
*Amina Hrnčić rođena je 1995. godine u Zenici. Detinjstvo provodi u Maglaju gde završava osnovnu, nižu muzičku školu i gimnaziju. Na Univerzitetu u Sarajevu stiče zvanje magistar farmacije. Trenutno živi i radi u Novom Sadu. Objavila je dve zbirke poezije, „Oktava” i „Put u Agape”, nastale u sklopu prve nagrade Festivala poezije mladih u Vrbasu i nagrade za najbolji neobjavljen rukopis Književne omladine Valjeva. Pesme su joj prevedene i objavljene na francuskom, italijanskom, nemačkom, engleskom i makedonskom jeziku. Dobitnica je nagrade „Milan Dunđerski” (2021) za najbolju pesmu (Oči starije od ovog svijeta).
