Poštovana Jasna, pre svega, hvala Vam što ste prihvatili intervju za magazin Alia Mundi. Iza sebe imate impozantnu karijeru. Pre svega ste orijentalista koji je na Sorboni doktorirao na temu sufizma, zatim profesorka i naučnica koja je držala predavanja kako u Jugoslaviji tako i u inostranstvu. Takođe ste i književnica i književni prevodilac koji je ovenčan kako domaćim tako i međunarodnim nagradama, ali i multimedijalna umetnica (dramaturg, pozorišna rediteljka i autorka dokumentarnih filmova) koja je u svom radu uvek spajala različite kulture. Kako gledate na ideju kulturne raznolikosti u vremenu sveopšte globalizacije. Da li je ona uopšte ostvariva danas i na koje se sve načine može sprovoditi?
Globalizacija ima i dobre i loše stvari. Možemo je ne voljeti, buniti se, ali čini mi se da se svaki povratak unazad uvijek skuplje plaća, da je naprosto nemoguć. Globalizacija podrazumijeva prvenstveno trgovinsku razmjenu, ona je omogućila ̶ a to će potvrditi i stručnjaci ̶ da su bogati postali još bogatiji, siromašni još siromašniji, dok srednja klasa jedva preživljava, a negdje i nestaje. Ove godine su na francuskoj televiziji objavili da su milijarderi, ništa ne radeći, postali za 50% bogatiji nego do sada. Što se kulture tiče, ona se na neki način uniformizira, a i tamo gdje postoje razlike, i gdje narodi insistiraju na tim razlikama, to su uglavnom zemlje gdje cvjeta nacionalizam ili ultranacionalizam, vrlo nesimpatične, nedemokratske zemlje, koje se takmiče u svojoj izuzetnosti, ističu prednosti nad manjinama, boje ih se i ne podnose ih, a nekima za manifestaciju netrpeljivosti služi i oružje. Kao neko ko je volio da se šeta po različitim kulturama i jezicima, ti nacionalizmi i ekstremizmi uspjeli su da mi prilično ogade vlastitu profesiju. Ipak, naravno, nisu me natjerali da promijenim vlastite stavove, i uvijek ću se, ma kako se to što kažem i pišem ekstremistima činilo ekstremno (to se zove izvrnuta logika), boriti glasno protiv svih ekstremizama. Potraga za identitetom je nešto što samo po sebi znači da nemaš identiteta, da si izgubljen, da nemaš skoro nikakve kulture, da ti nedostaje obrazovanost, da ti je potreban tor i stado da se u njemu udomiš i izoluješ, da odustaješ od onog osnovnog identiteta koji čini kulturu jedne zemlje: čovječnost-ljudskost, ma kako i nju određuje historijski trenutak i politika koja pojedincima omogućava da se u što većem broju izraze i tako stvore „kulturu jednog naroda“.
Neka mi bude dopušteno da citiram junaka iz svog romana, „Portret Balthazara Catiglionea“ (pisan prvobitno na francuskom, „Portrait de Balthazar“, M.E.O. , 2012, za koji sam dobila nagradu), koji, kao advokat po imenu Haris Papo kaže da se danas svijet dijeli na dvije vrste: mafiju, i nemafiju. Kao narator, stojim iza te izjave. Ako je ovo pesimistička nota, onda želim dodati da je tačno da je pesimista „onaj koji je počeo da razmišlja“. Ipak se nadam da će kultura odnijeti pobjedu nad nacionalizmima i rušilaštvom, da će se insistirati na kulturnim razlikama, a ne na rasnim, spolnim, i svim drugim koji, kao što znamo iz prošlosti, vode do fašizma i nacizma.
Rođeni ste u Sarajevu gde ste proveli značajan deo svog života. Kakva su Vaša sećanja na ovaj, za kulturu celog regiona, veoma značajan grad? Šta biste izdvojili kao njegovo najznačajnije kulturno obeležje?
Sarajevo je bilo otvoren grad, mi smo to govorili za vrijeme komunizma, i to nije bila šuplja fraza. Tu su svi živjeli u miru, sve dok ih nisu nahuškali na mržnju, ljudi različitih religija, koje sebe smatraju nacijama, ali mi nismo nikad pravili razliku, barem to nije radila moja generacija, među nacijama, vjerama, rasama. Čak to nisu činili ni oni koji će kasnije postati zločinci, kao Karadžić, koga sam poznavala, bez obzira na njegova veliko-crnogorska osjećanja, o kojima je stalno guslao; on se činio prilično human čovjek u to vrijeme i više širokih nego uskih vidika.
Ono što je meni ostalo najviše u sjećanju od Sarajeva, to je Sarajevo prije rata i sinteza svih kultura i religija koja je porodila jedan novi kvalitet koji smo mogli zvati bosanskim; u tom periodu je bilo druženja sa ljudima iz cijele Jugoslavije, ali i iz cijelog svijeta, naročito za vrijeme pozorišnog festivala „M.E.S“. Na taj internacionalni festival stizale su najbolje predstave iz svijeta, pa su tad u grad stizali i najveći režiseri, glumci, novinari, ali i mnogi drugi stranci. Sarajevo je bilo kosmopolitsko, a da samo toga nije bilo svjesno; i to je taj kosmopolitizam koji mi se dopada, koji nije svjestan sebe, kao i plemenit čovjek koji nije svjestan svoje plemenitosti. Oni koji se diče naglas nekom osobinom, pa i gradovi, to su sumnjivi pozeri.
U Sarajevu dominiraju brda oko njega, koja su za mene bila uvijek puna šarma, uvijek su nam priređivala iznenađenja, voljela sam kafane na tim brdima, gdje sam voljela da odlazim, da čitam i pišem. Sve to za mene je bilo neodvojivo od kulturnog Sarajeva. Voljela sam i visoke planine, koje su za mene neodvojive od tog grada.
Ja sam išla zimi skoro svaki dan na skijanje, ostajala za vrijeme zimskih ferija po mjesec dana, na Jahorinu su dołazili Jugoslaveni iz raznih dijelova zemlje, tako da nam se činilo nezamislivim sve što se kasnije desilo. U Sarajevu su postojali i Kulturni centri raznih zemalja, kao Francuski i Američki kulturni centri, koji su otvarali svoja vrata onima koji su se zanimali za njihove kulture. To je ono čega se prvo sjetim kad me neko pita za kulturno obilježje grada, ali pored toga, bilo je još niz stvari i svaka mi se danas čini vrlo privlačna, čak i čarobna, naročito u odnosu na današnje sivilo, ma kako i danas imamo niz festivala, čak i više nego ranije. Kako rekoh, sve se danas odigrava, čini mi se, u znaku mafije. Opšte vrijednosti su ili izvrnute ili uništene. Čak i kad mafija i nacionalisti nisu direktno umiješali svoje prste u neki kulturni događaj, onda su to zidovi i barijere koje su izgradile klike oko sebe, koje mi danas tamo zovemo „halke“, i to je mnogo izraženije nego što je bilo nekada, kada su, bez obzira na sve, posebno na totalitarizam koji je vladao, dolazile do izražaja univerzalne vrijednosti. Voljela bih da se varam. Danas je ostao šarm grada, bez obzira na sve, i ljudi koji su vrlo vrijedni, talentirani, ali marginalizirani, kad nisu protjerani na jedan ili drugi način. Religija u svim domenima uzima maha, a to znači hipokrizija i dogma.
Danas živite u Parizu koji se u zadnje vreme suočava sa problemom priliva izbeglica i rastućim strahom od terorizma. Kakav je Vaš stav kada je u pitanju odnos Francuske ali i Evrope prema drugim kulturama, da li je po Vama, u Evropi i dalje moguć suživot i verska tolerancija?
Nadam se da je u Evropi i dalje moguć suživot sa drugim kulturama, iako je val izbjeglica izazvao još veći rasizam, ksenofobiju, i ekstremizme sa svih strana, ne samo od strane „starosjedilaca“, nego i od strane nekadašnjih stranaca, koji na neki način uvijek ostaju stranci mada su odavno postali Fancuzi. Ta mržnja čini se da nekad dolazi do usijanja, a želja za revanšizmom postaje sve veća. Sve više djeca migranata iz Magreba pominju kolonijalizaciju, osnivaju se asocijacije, antirasističke, ali koje na rasističan način govore o Francuzima, s puno mržnje. Stanje je potpuno nezdravo. Stvari su delikatne, dakle. Pored toga, i dalje je na djelu određena „kavijar ljevica“ – la gauche caviar ̶ koja se ponaša kao Djeda Mraz, ali samo retorski. Kad se treba pokazati na djelu, to su egoisti i egocentristi koji ti ne bi odgovorili ni na telefon kad ih zoveš, a kamoli pomogli nekome konkretno, ali uvijek spremni da dijele lekcije iz morala. Francuska je odavno puna raznolikosti, sa velikom kulturom, velikim piscima, pa se nadam da će se ljudi okrenuti radije njima nego liderima krajnje desnice. Savremena francuska književnost je blijeda slika nekadašnje velike književnosti, ali se ipak tu i tamo nađe pokoja dobra knjiga, makar se ona manje pominjala od onih koje „guraju“ izdavači u borbi za prevlašću ili samoodržanjem.
Francuska se zapetljala, naročito kad su u pitanju geta, koja se nazivaju „senzibilnim predgrađima“, gdje se mladi sve više radikaliziraju, mnogi odlaze u Irak i Siriju da se bore na strani Daesh-a. S jedne strane arogancija Francuza, s druge strane mržnja i želja za revanšizmom stanovnika stranog, najčešće magrebskog porijekla, a između to dvoje, priča o suživotu, o ljudskim pravima i vrijednostima republike, koja nema previše snage. Ipak se nadam boljem.
Na koja svoja književna dela ste najponosniji, odnosno koja biste izdvojili u kontekstu ideje o kulturnoj raznolikosti?
„Ponosan“ ne spada u moj vokabular. Ja volim da pišem, pravim filmove i predstave, to je moja strast, ali za koji svoj uradak sam pokazala najviše strasti, ne mogu reći, jer sam uvijek gorila za sve što sam radila. Zato to nije nikad bio rad, nego igra za mene, pa čak i studije teških jezika i civilizacija, kao što je orijentalistika, ili pisanje romana, koji traže apsolutno „cijelog čovjeka“, odnosno potpunu posvećenost i vrijeme, za mene su igra. Ali može se reći i obrnuto, da su oni za mene pravi posao, a sve ostalo, to su obaveze koje se ponekad moraju izvršiti, nerijetko mučeći se zbog toga. Mnogima se možda najviše dopao moj roman „Mraz i pepeo“ koji je u obnovljenom i dopunjenom izdanju izašao i na francuskom prije nešto više od godinu dana, pod naslovom „Le givre et la cendre“, (M.E.O. , 2015). Prošle godine mi je izašlo više knjiga, na francuskom pored ovog romana i drame, kod LʼHarmattan-a, pod naslovom „Trois histoires un destin“ („Tri priče jedna sudbina“), a u Sarajevu pjesme, i nedavno jedan roman, oboje nagrađeni od Fondacije za izdavaštvo, (pjesme „Na postelji od sna“, Dobra knjiga i roman „Predjeli lutajućih duša“, Planjax). U 2017. godini objavljena mi je i zbirka poezije na francuskom „Dans le lit d’un rêve“ u izdanju M.E.O.
Nažalost, u bivšoj Jugoslaviji nema zajedničkog tržišta, knjige koje se štampaju u Bosni i u Sarajevu ne mogu se naći u Beogradu, na primjer. Što je vrlo žalosno. Mislim da u Sarajevu možemo naći više beogradskih izdanja nego obrnuto, i mene to veseli, iako bi bilo dobro da postoji reciprocitet, i da možemo bolje da se upoznajemo, da smo obaviješteni više jedni o drugima.
Ja zato i vodim, iz čistog entuzijazma, književnu reviju „Književna Sehara“, gdje objavljujem djela autora iz cijele regije i uopšte sa Balkana u širem smislu te riječi, i to na tri jezika, našem, ili našim slovenskim, na francuskom i engleskom.
Svojevremeno ste bili jedan od urednika čuvenog časopisa „Kulture Istoka“ koji se i dan danas rado čita i koji je dao veliki doprinos kada je u pitanju obrađivanje tema iz oblasti istočnjačkih kultura. Koliko je važno da postoje periodične publikacije koje će objavljivati tekstove na temu različitih kultura i da li mislite da je danas više onih koji bi podržali objavljivanje takvog jednog štiva, ili pak mnogo manje nego u vreme kada ste Vi uređivali ovaj, sada već kultni, časopis?
„Kutlure Istoka“ je bio izvrstan časopis, nažalost, ne vjerujem da bi danas iko bio zainteresovan da takav časopis izdaje. Danas se sve mjeri novcima, država ne odvaja za kulturu, pa časopisi svuda izumiru, pogotovo književni ili kulturni, a većina je zamijenjena web-listovima, rjeđe časopisima. Ja nisam protiv toga, i sama uređujem, kako sam rekla, jedan takav književni časopis i to shvatam kao „avant goût“, kao podstrek da se čitaoci zainteresiraju za djela autora koja objavljujem i onda ih i kupe.
Da se vratim „Kulturama Istoka“, koje su bile jedan jako ozbiljan časopis, čiji su autori bili istraživači i specijalisti za Orijent, ali to nije bio suhi i dosadni eruditski časopis, i bio je pristupačan za sve vrste čitalaca: i za one upućene, tj. za specijaliste, i za one koji ništa nisu znali o temama o kojima se pisalo. Bilo bi lijepo kada bi se on obnovio, ili kad bi postojali slični časopisi. Da bi se to desilo, trebalo bi potpuno promijeniti odnos prema kulturi, manje misliti o svom porijeklu i naciji, a više o znanju općenito. Znači narod bi trebao da izabere takve ljude kojima će biti jasno da bez kulture nema napretka. To mi zvuči u ovom času potpuno iluzorno.
Pisali ste dosta o sufizmu. Čak ste snimili i dokumentarne filmove o nakšibendijama i bektašijama (derviškim redovima). Koje su nam ideje veliki sufijski mislioci (pesnici i filozofi) ostavili u amanet i na koje bi ideje, po Vama, danas trebalo obratiti posebnu pažnju, te koje sufijske ideje su od značaja i to na globalnom nivou?
Pošto volim poeziju, a i sufijska misao se javlja prvenstveno putem poezije, to je ono prvo što me je zavelo u sufizmu, i što me je privuklo ovoj filozofiji Lijepoga. To je dalje, vrsta filozofije Ljubavi, sa velikim „LJ“, prevenstveno o onostranoj, ali se może čitati i profano. Ono što mi se dopalo, to je sufijska ideja da niko ne može znati šta je Apsolut, što on izmiče ljudskom umu, ali je istovremeno On sve što vidimo i što nas okružuje, pa i mi sami. Dakle i mi smo Bog, ili božanstvo. Ali najvažnija, po meni (makar to ne bila stvarno glavna ideja sufija) jeste ona da je Bog Tajna (ili i tajna). Niko od nas nema pravo da se predstavlja Njegovim izaslanikom ni predstavnikom. Ja sam sklonija vjerovati u Nešto (nepoznato) nego u Nekoga ko je stvorio svijet. U stvari, dogma nije moje područje, ona me ne zanima, a kod sufija mi se dopada to što oni ipak nerijetko te dogme prevazilaze, pa i onda kad se pozivaju na njih. Da rezimiram: kod sufija mi se sviđa poezija, i to poezija onih najvećih, ma kako i ona bila često repetitivna. A potom mi se svidjela ideja o Tajni. A volim i njihove paradokse. Inspirisana tom poezijom, i mišlju, napisala sam i objavila knjigu pjesama i priča, još davno, ona je izašla u obnovljenom, bilingvalnom izdanju pod naslovom „L’amoureux des oiseaux“, (Strasbourg, 2006). Iako je inspirisana sufizmom, ona je a-sufijska, jer sam ja tu razvila na svoj način sufijske ideje, i upotrijebila ih za svoju profanu misao o svijetu i raznim pojavama. Ovdje ne pominjem moj doktorat koji je štampan još davno u Francuskoj. Za ovu studiju dobila sam mnoge kritike od orijentalista iz cijelog svijeta, ali Bosancima se ni prije rata, ni danas nije dopao moj stav o sufizmu i pjesnicima iz Bosne koji su pisali na osmanskom jeziku, pa je nikad nisu objavili.
Iz te oblasti, meni je draža moja knjiga „Mistika i mistika“, koja je prvo izašla u izdanju Plima (Cetinje, 2010), a onda i u izdanju Buybook-a (Sarajevo, 2014). Tu je knjiga eseja o ljubavi i o Ljubavi, gdje je gotovo svaki sufijski simbol – koncept tretiran u vidu kraće ili duže studije, ili filozofskog eseja. U tim esejima komparirala sam ili kontrastrirala sufijske koncepte sa onim koji se javljaju u zapadnoj literaturi, ali tu imaju samo privid tih, mističkih koncepata.
Vaš otac Mithad Šamić je čuveni romanista i proučavalac francuske književnosti, nosilac dva doktorata i ugledni intelektualac. Šta je ono najvažnije čemu Vas je naučio a što biste mogli da podelite sa našim čitaocima, posebno onima mlađe generacije, kao neku vrstu saveta ili univerzalne poruke.
On me je prvo naučio disciplini, rekao da inspiracija dolazi kad svako jutro sjedneš za pisaći sto u devet časova ̶ pri tome se oslanjao i na Flobera (Gustave Flaubert), potom, kako je i sâm zapisao u knjizi „Kako nastaje naučno djelo“, njegova filozofija je bila „To work to finish to publish: Raditi završiti objaviti“. Citirao je pri tome Faradeja (Michael Faraday). To je odavno postala i moja deviza. Naučio me je da je knjiga osnova za razvoj naše misli, našeg pogleda na svijet, naše slobode. Da je najvažniji „posao“ čitanje velikih autora, a da je sve ostalo preživljavanje. Naravno da nam iskustvo i dobar učitelj dopušta da uočimo razlike između velikog djela i onog koje ne vrijedi. (Nažalost danas svako piše, niko ne čita.) Naučio me je takođe, iako ne direktno, da shvatim da autoriteti nisu važni, nego učitelji. Kao djeca, moj brat i ja smo imali jednom, nekad i više puta sedmično, kod oca časove iz lektire i francuskog jezika, a na osnovu vladanja i znanja koje smo pokazivali dobivali smo ocjene, a na osnovu ocjena džeparac. U našim sobama je bio izvješen raspored časova, koga smo se morali pridržavati. To mi omogućuje i danas da nemam problem sa disciplinom, da mogu da radim na više projekata, da mogu da se koncentrišem bez problema na ono što radim u jednom času, a kako sam paralelno sa gimnazijom pohađala i Srednju muzičku školu, naučila sam još davno da rasporedim vrijeme kako treba.
INTERVJU VODILA: ANA STJELJA
FOTO: JASNA ŠAMIĆ
コメント