Suzana Marić: Staklena krila

Ilustracija: AI

Evo jedna mikro priča, pa se nadam da zadovoljava kriterije. Bila jednom jedna staklena krila koja su visjela u radionici starog urara, čekajući nekoga tko se usudi sanjati. Kada bi satovi otkucali ponoć, krila bi oživjela i dozvala vilenjake da na njih utisnu prah od zvjezdane prašine. Jedne je noći maleni dječak dotaknuo hladno staklo i istog trena osjetio kako mu pod prstima pulsira čista magija. Vilenjaci su ga prepoznali i svojom pjesmom pretvorili zidove radionice u beskrajne krošnje srebrnog drveća. Dječak je od tada svake noći šetao čarobnom šumom ili bi letio iznad oblaka sa staklenim krilima.