Mojim dječacima Omaru i Vedadu
Kad su dva đaka, Pe i Pi, dobila zadatak nimalo lagan da napišu bajku pravu, jedan od njih reče: “Neka bude posebna i neobična!”
“Zar nije svaka bajka posebna bajka?”- upita drugi.
“Neka to bude posebna bajka o nama, i nek sve u njoj bude u stihovima.”
“Ja ne bih da naša bajka bude neka koja živi iza sedam gora, mora, dolina i brda.”- reče Pe.
“Jesi li ikada u životu prešao sedam gora, mora, dolina i brda?”- nastavi Pe.
“Nisam, ali sam čuo i pročitao da tamo žive vile, čarobnjaci, i drugi likovi iz bajki.”- reče Pi.
“Naša bi bajka trebala početi ovdje u našoj kućici na drvetu, najdražem mjestu na svijetu! Naša bajka mora biti stvarna”- reče Pe.
Može, odgovori Pi. “Baš ovu kućicu poznajemo najbolje. Mi smo je s djedom napravili, a potom sve stvari u nju smjestili!”
Pi i Pe su se osvrtali oko sebe. Bili su ponosni na to kako su uredili svoju kućicu na drvetu. S jedne strane su bile posložene sve igračke koje su skupljali od kada su je napravili - praćka je visila na zidu, lopte su popunile uglove. Bilo je tu i knjiga, kabanica, sveski i olovaka, malo posloženih, malo razbacanih.
“Možemo odmah početi pisati, samo vikend imamo da je završimo. Dodaj mi, molim te, tu svesku plavu i tu olovku bijelu, pa da počnemo.“ Reče Pe dok je privlačio dvije male stolice prema stolu.
“Evo.” Reče Pi dižući svesku s poda. “Izvoli.” Puhnuo je i mahnuo rukom preko sveske.
“Gle, neka je kocka ovdje, ispod ovih sveski! Čudnog je izgleda!”
Pe je ustao sa stolice i prišao do mjesta na kojem je bio Pi.
“Waoo!” Reče Pe. “Ovo je baš neobično i čudno!”
Na podu se nalazila svijetloplava kocka koja je svjetlucala. Pe je pokušao da je podigne, ali kad ju je dotaknuo prepao se.
“Aaa Piii, šta je ovo? Ova kocka nije od drveta, nije od plastike, nije od metala. Ne znam od čega je, ali kad je dotaknem prst mi se udubi, a potom vrati!”
“Daj da i ja vidim. Stvarno je tako. Uzviknu Pi kad je pritisnuo kocku. Moramo otkriti šta je ovo, i otkud ovdje!”
“Ali nemamo baš vremena mnogo, jer bajku moramo napisati.”
“A šta misliš da naša bajka bude baš o ovoj kocki koja svjetluca, a mi tražimo šta je ona, otkud kod nas i koja joj je svrha?”
“To je odlična ideja!”
Pe i Pi su polahko stavili kocku na pisaći sto, pripremili svesku i olovku i počeli pisati.
Mi smo dječaka dva.
Zovemo se Pe i Pi.
Kocku u kućici na drvetu nađosmo.
Kad pisanje bajke počesmo.
Sasvim neobična ona jeste.
Nikad nisi ovo vidio svijete.
Nit je od plastike, nit od drveta.
Kada u nju gurneš vrh prsta.
Ona ti ga slobodno vrati.
Ljigava jeste ali se ne razvlači.
Svjetluca i vješto krije tajne.
Pitamo se i mi, a i vi
šta je u njenog glavi.
Kakva čuda sve mogu da se dese
I gdje kocka može da nas odnese!
“Evo, počeli smo ovako.” Reče Pi. “Sada pažljivo osmotrimo kocku da vidimo šta je ona.”
Pe i Pi su pipali prstima kocku, svaki put kad bi je dodirnuli ona bi se udubila, a potom vratila u savršeni oblik kocke.
“Znaš Pe, liči na žele iz mamine kuhinje!” Uzviknu Pi.
“Pa hajmo onda do mame da je upitamo!” reče Pe.
Prije toga zapišimo stihove u našu bajku i kocku u drvenu djedovu kutiju ubacimo.
Gledali smo lijevo-desno, gore-dolje.
I umalo da nismo ostali bez hrabre volje.
Dirali smo rukama i predmetima.
Kocka se skupljala, a potom vraćala.
Podsjeti nas kocka čudna
na žele iz mamine kuhinje.
Pa trkom otrčasmo do nje.
Kocku u kutiju drvenu ubacismo
i u potjeru se bacismo.
Pe i Pi su se za tren stvorili u kuhinji gđe Ade. Pe je nosio kocku u kutiji, a Pi je nosio svesku i olovku. Gđa Ada, mama dječaka Pi i Pe, upravo je pripremala ručak.
“Mamaa, maaamaaa, moramo te nešto upitati.” Viknu Pi.
“Nemoj da se buniš što danas ručamo ono što ti ne voliš, brokoli i ribu!”
“Ma nije to mamaaa.”
“Nema veze ako niste počistili sobu, uradit ćete to kada se izigrate.”
“Mama, jesi li ti bila u našoj kućici?”
“Ne.” Reče gđa Ada.
“Onda ti nijeispao komad želea u kućici?”
“Dragi moji, šta vam to pada na pamet, odavno nisam pravila žele!” Odgovori gđa Ada zbunjeno.
“Našli smo neku kocku, ali ne znamo šta je. Mislili smo da ti je ispao komad želea. Evo, ovu!”
Pe je otvorio kutiju. Gđa Ada je otvorila širom oči, a potom dodirnula kocku. Kocka se udubila, a potom vratila u svoj oblik.
“Čudna stvar je to, ali mi izgleda bezopasno. Liči na žele, ali žele sigurno nije. Upitajte djeda. On je jedini bio u vašoj kućici.”
“Dobro mama. Idemo do djeda.” Rekoše Pe i Pi.
U kuhinji mame Ade,
Svakakva se čuda prave.
Brokoli s ribom za nju nisu tajna.
Ali kocka jeste svijetloplava.
Ona kaže da u kućicu ne ide.
I da kocka nije njen žele.
Djedu ići moramo hitno.
Jer je ovo za nas previše bitno!
Pe i Pi se uputiše ka djedu trkom. Djed je zalijevao povrće u bašti.
“Djede, djede!” Vikali su.
“Vidi šta smo pronašli.” Pi je prvi došao do djeda. “Pronašli smo kocku u kućici!”
“Svijetloplavu kocku koja svjetluca?”Upita djed dižući svoj šešir koji je neobično zasjenjivao njegovo lice.
“Da, znači ti znaš za kocku!”
“Da.” Reče djed zavrćući vodu na česmi. “Rekao mi je čarobnjak Terizla da će je tu ostaviti.”
“Čarobnjak! Šta ti djede pričaš! Oni ne postoje.” Reče Pi.
“Postoje.Postoji sve što možemo zamisliti.” Odgovori djed.
Pi i Pe su se u čudu gledali.
“Ja ipak ne vjerujem da čarobnjaci postoje!” Uzviknu Pe.
“A ko je taj čarobnjak Terizla, ako postoji?” Upita Pi.
“To je čarobnjak koji živi daleko od našeg svijeta. Jedino na Zemlju dolazi tačno u ponoć. Može vam otkriti tajnu svijetloplave kocke, jer ja ne znam šta je ona.” Reče djed i nasmiješi se.
“Ma djede, ti se zezaš s nama! Kakav čarobnjak sada!?” Rekoše.
“Ne zezam se s vama. Sačekajte ponoć kada će čarobnjak na Zemlju doći, tamo gdje je kocka.” Reče djed.
“E, baš je kul sva ova drama oko kocke, ali nas čeka domaći zadatak. Moramo pisati bajku.”
“Ćao djede!” Uzviknu Pe.
Za svijetloplavu kocku djed zna.
Kaže da ju je ostavio čarobnjak Terizla.
Nama je to bilo smiješno.
Jer ovo bajka bez čarobnjaka je trebala biti.
Sad se moramo u svoju sobu skriti.
Čekati ponoć i ne sniti.
Otkud čarobnjak da u bajku našu zaluta.
Pitasmo se sto puta.
Pi i Pe su potrčali prema svojoj kući.
“Dođite ručati!” Vikala je mama.
“Nismo gladnii, imamo vrlo bitnog posla!”
“Prvo ručak, pa u sobu!” Naglasi mama.
Pe i Pi su časkom pojeli ručak, čak se i mama čudila kako su brzo ribu i brokoli smazali.
Potom su otrčali u sobi. Stavili kocku u sredini sobe, a zatim sjeli pored nje.
“Misliš da će doći čarobnjak Terizla?” Upita Pi.
“Ne vjerujem u čarobnjake, vile niti vještice. Siguran sam da za sve ovo ima objašnjenje.” Reče Pe.
“Ali djed nam nikada lagao nije, zar ne?” Reče Pi.
“To je tačno!” Reče zamišljeno Pe. Ali, ipak, pregledat ću naše enciklopedije da vidim ima li nekog odgovora”.
Pe i Pi su listali satima enciklopedije, ali ništa o kocki nisu pronašli.
“Baš smo umorni, a dan je već pri kraju.” Reče Pi.
Mrak se spuštao, a sa kockom se nešto čudno dešavalo.
“Avaj, gledaj Pi, čuda neviđenog! Kocka više nije svijetloplava, nego tamnoplava!” Uzviknu Pi.
“Evo, gledam, i ne vjerujem!” Reče Pe dodirujući kocku. “I jače svjetluca nego prije!”
“Sad tek do ponoći nećemo zaspati. Bolje bi nam bilo da ovo u našu bajku zapišemo i da čarobnjaka dočekamo.” Reče Pi.
“Još uvijek ne vjerujem da će doći čarobnjak. Ne budi šašav Pi, kako li će doći, pokucati na vrata možda, ili samo iskočiti iz kocke, ili se stvoriti kraj nje!? Ha-ha-ha.” Smijao se Pe.
“Vidjet ćemo šta će biti.” Reče Pi i poče pisati.
U sobu smo se hitro zavukli.
I kocku na sredinu stavili.
Enciklopedije smo do mraka listali.
Ali ništa nismo o kocki pronašli.
Veliko se čudo desi.
Da nam kocka boju promijeni.
Više nije svijetloplava.
Sad je tamnoplava.
Sjaji mnogo više.
Nova se pitanja probudiše.
Zaspati izgleda nećemo.
Dok čarobnjaka ne ugledamo!
“Je li te strah?” Upita Pi Pea.
“Ne, jer ne vjerujem da će doći.”
“Skoro pa ponoć. Mama bi bila ljuta da zna da smo budni.” Reče Pi.
“Srećom, pa nam ova kocka osvjetljava sobu. Baš je mirno i previše tiho.”
“Heeej…” Začuo se tiho glas u sobi.
“Jesi li ti čuo Pe ovo? Jesi li ti rekao heeej?” Upitao je Pi.
“Nisam Pi. Ovo je neko drugi.” Odgovorio je Pe.
“Nemojte se uplašiti.” Reče glas.
“Ko si ti?” Upita Pe.
“Čarobnjak kojeg očekujete, čarobnjak Terizla.” Reče glas.
“Pokaži se!” Reče Pe.
“Nemojte se prepasti moga lika. Imate nešto što sam ostavio u vašoj kućici.”
“Bojim se.” Reče Pi.
“Ne boj se.” Reče Pe. “Pojavi se da te vidimo. Čitali smo kako čarobnjaci izgledaju i ako nisi znao pišemo bajku!”
“Još bolje ako znate kako čarobnjaci izgledaju.” Reče čarobnjak Terizla i iziđe iz ćoška sobe.
Pe i Pi su vidjeli čovjeka koji je imao dva lika. Jedan je bio starac, a drugi mladić.
“Ti zaista jako čudan i nismo te takvim zamišljali!” Uzviknu Pi držeći Pea za ruku. “Jedan ti je dio plašta crn, a drugi bijel.”
“Ko si ti i šta želiš od nas!?” Uzviknu Pe.
“Još nisam bio niti u jednoj bajci, osim u ovoj vašoj. Čarobnjak Terizla pred vama, čuvar ponoći. Pola mi je lica dan, pola noć. Pola sam starost, a pola mladost. A vi ste dječaci kod kojih je moja kocka!”
“A ovu kocku u našoj smo kućici našli kad smo bajku počeli pisati.”
“Znam, ja sam je tamo ostavio!To je kocka koju sam ukrao.” Reče čarobnjak Terizla.
“Pa ti se lopov!” Uzviknu Pi.
“A i vi ste lopovi! Kocka nije vaša!”
“Šta je kocka ova?” Upita Pe.
“Ta je kocka dio neba. Kad je dan ona je svijetloplava, a kad je noć ona je tamnoplava! Niste se tome nadali, zar ne?”
“Waooo!!! Hoćeš reći da u sobi našoj imamo dio neba?” Reče Pi.
“Tako nekako! Ali ukradeni dio neba!”
“Nije ni tvoj!”
“Nije. Taj se dio neba mora vratiti nebu.” Reče čarobnjak.
“Pa vrati ga!” Uzviknu Pe. “Kakve mi to veze imamo s tim?”
“Vi ćete ga vratiti, a ne ja. Ha-ha-ha!” Reče čarobnjak smijući se.
“Ako ga ja vratim, kaznit će me dobre vile neba. A vratit se mora jer će se cijeli poredak svijeta urušiti. Nit će se znati kada kiša, kada snijeg pada, kada sunce grije, gdje je noć, a gdje dan!”
“Zašto si ukrao komad neba? Baš si zao.”Upita Pi.
“Zato što su vile uvijek mislile da su mudrije i pametnije, spretnije od nas čarobnjaka. Sto godina sam pokušavao da ostvarim svoj plan!”
“Wao! Ti si toooliko star!” Povikaše.
“Zapravo, mnogo stariji. Ali to sad nije bitno.” Reče čarobnjak.
“Mi nećemo da imamo posla s tim! To je tvoja misija. Vrati komad neba vilama i pusti nas na miru!” Reče Pe.
“Ma neee, vi ćete se popeti na najviši vrh na svijetu i vratiti komad neba vilama.”
“Ne! Šališ se s nama? Zar ne?” Upita Pe.
“Ne, ako to ne uradite, zauvijek ću zadržati vašeg djeda u zemlji čarobnjaka, i to onih koji vječno dube na glavama.”
“Wao, ti hoćeš reći da postoji zemlja čarobnjaka koji vječno dube na glavama? Jesi li čudo ovo Pe?” Upita Pi opet u čudu.
“Jesi li ti čuo da nam hoće u tu zemlju djeda zarobiti?”Mrko ga pogleda Pe.
“Djeda! Ne damo mi djeda!” Uzviknu Pi.
“Ako želite da ga opet vidite, vratiti tu kocku nebu. Popnite se na najviši vrh na svijetu i kocku prema nebu bacite.”
“Šta je tebi, čarobnjače! Kako misliš da se na Mont Everest dva dječaka popnu?” Uzviknu Pe.
“Ko je rekao da je Mont Everest najviši vrh na svijetu? Baš ste smiješni! Dobro se zagledajte u kocku i u svijet čarobni ste dobrodošli! Ja sad idem po djeda vašeg, a vi odlučite što vam je volja.”
Čarobnjak je u trenu nestao, a dva dječaka u velikoj nedoumici ostadoše.
“Jao, Pe, teško nama! On će nam djeda oteti.”Reče Pi.
“Ma neće.Siguran sam da za ovo ima neko objašnjenje. Najbolje da zaspimo, pa ćemo ujutro otići do djeda. Siguran sam da je ovo neka varka, reče Pe i nastavi njihovu bajku.”
“A možda je naša bajka stvarna?” Reče Pi tiho.
U ponoć u sobu svrati
čarobnjak nama nepoznati.
Mladost i starost njegovo lice čine.
Bijelo-crni plašt on nosi.
Ne boji se nebeskih vila
jer komad neba ukrade njima.
To kocka svijetloplava biješe.
I čitav poredak nebeski poremeti.
Čarobnjak nam reče da nemamo sreće.
Kocku vilama moramo vratiti,
ili će nam djeda zatočenog
u svijetu čarobnjaka ostaviti.
Ujutro su Pe i Pi brzo otrčali do djedove kuće, ali tamo djeda nije bilo. Sa sobom su ponijeli kocku, ali i svesku da bajku nastave.
“Stvarno nema djeda!” Uzviknu Pe.
“Šta ćemo sada?” Upita Pi.
“Šta vi radite ovako rano kod djeda?” Upita ih mama.
“Gdje je djed mama?”
“Otišao je na put. Ostavio mi je poruku na stolu.”
“Ne mama, njega je oteo čarobnjak Terzila.”
“Ne Pi, izgleda da ste se baš uživili u to pisanje bajke. Idem pripremiti doručak, pa dođite.”
“Pe, djeda je oteo čarobnjak, samo ga je natjerao da napiše pismo da ide na put, zar to nije čudno za djeda?”
“Možda je samo slučajnost.” Reče Pe spuštenog pogleda.
“A da, ipak, probamo ući u ovu kocku?” Reče Pi.
“Ne vjerujem u to!” Uzviknu Pe.
“Ti još uvijek ne vjeruješ, pa šta se ono sinoć desilo?” Upita Pi.
“Možda smo samo sanjali.”
“Ja idem u kocku, a ti ako želiš mene prati.” Reče Pi ljutito.
“Ako uđeš u kocku, idem i ja za tobom šašavi Pi.”Pe se nasmija.
Pi je stavio kocku na djedov sto u dnevnom boravku, a zatim se duboko zagledao u nju.
“Bezveze buljiš, ništa se neće čudno desiti.” Reče Pe, ali i prije nego što je izgovorio, neka čudna sila je povukla Pia u kocku. Prvo su mu se ruke izdužile, a onda glava, trup i noge.”
“Šta sad!? Uzviknu u strahu Pe.”Gdje ode Pi! Jedino mi ostaje da i ja odem za njim!”
Pe je čučnuo i zabuljio se u kocku. Tamo je vidio neki čudnovati vrtlog koji ga snažno povuče.
“Pii!!! Ej, Pii!!!! Gdje si!” Vikao je Pe gledajući oko sebe. Bilo je maglovito.
“Tu sam! Što se toliko dereš Pe! Pored tebe sam!” Reče Pi i nasmija se.
“Što vičeš toliko glasno, kad si mi blizu?”
“Znao sam da ćeš doći.” Reče Pi.
“Gdje smo ovo?”
“Ne znam.”
Gledali su oko sebe. Sve što su mogli vidjeti bila je prostrana nepregledna ravnica.
“Ovdje nema ništa Pi. Samo ti i ja, sveska, olovka i ova kocka koja je krenula s nama.” Reče Pe držeći kocku u rukama.
“Ima ovaj natpis, gledaj šta piše: DOBRODOŠLI U SVIJET BESKONAČNE RAVNICE”
“Baš je fora ovo sve, na najviši vrh trebamo se popeti da kocku vratimo I djeda spasimo, a mi baš u ovom svijetu zaglavismo!” Reče Pe.
“Najbolje bi bilo da sve ovo zapišemo, pa da dalje nastavimo.” Reče Pi i nastavi pisati.
Ujutro djeda zaista nije bilo.
Mama kaže da je na put krenuo.
U potragu smo i mi pošli za njim.
U kocku smo se dobro zagledali.
Prvo je upao Pi, pa onda Pe.
U ZEMLJU BESKONAČNE RAVNICE
Avaj nama, šta nam je činiti!
To tek moramo otkriti!
***
Pi i Pe su hodali dugo i dugo nepreglednom ravnicom, sve dok nisu začuli čudan glas.
“Trimp-trump-tramp!”
“Ima li ikoga tamo?” Upitali su Pe i Pi.
“To sam jaa!”
“Ko ti?”
“Razbribriga Šašavko. Dobro nam došli! A vi, ko ste vi?”
“Mi smo dva dječaka, Pe i Pi.”
“I vi ste protjerani ovdje, iz koje bajke, molim vas da mogu pribilježiti u svoj dnevnik PROTJERANIH LIKOVA KOJI SE BESKONAČNO DOSAĐUJU.”
“O čemu ti pričaš, daj pokaži se! Mi smo došli iz svoje bajke.”
“Recite mi kako se bajka zove i završava.”
Pe i Pi su se u čududosašaptavali. Ispred njih se pojavio mačak u duginim bojama. Sjedio je za pisaćim stolom i žvakao ogromne šarene žvakaće gume.
“Kakvo je ovo čudno biće? Šta da radimo?” Upita Pi.
“Ništa nam ne preostaje nego da se pravimo da smo i mi bića iz bajke.” Prošaputa mu Pe.
“Mi smo iz bajke Domaći zadatak, ali možete zapisati da naša bajka još nije završila.”
“Hm. Interesantno. Još nisu stigli likovi iz nedovršenih bajki. Osim vas.” RečeRazbribriga Šašavko.
“A ko je to sve stigao, ako možemo znati?” Upita Pi.
“Stigla su Tri prašćića, Crvenkapica, Pepeljuga, Mačak u čizmama, Djevojčica sa šibicama i da vas sad ne smaram, sve sam ih zabilježio i uputio da lutaju Beskonačnom ravnicom. Ali, nikada nisam čuo za bajku Domaći zadatak!”
“Nisi čuo jer se tek sad piše”. Reče Pe. “A što će ti svi likovi ovdje u Beskonačnoj ravnici?”
“Zar ne znate da je neki čarobnjak ukrao ukraoo ukraoo! Eee, pa vi u rukama imate ukradeni komad neba!” Viknu Razbribriga Šašavko, spuštajući naočare preko nosa i prilazeći bliže dječacima.
“Otkud vam TO?” Upita ih. “Njušim da će se ovdje nešto dogoditi osim DOSADE.”
“Mi smo pronašli OVO u našoj kućici na drvetu. I neki čarobnjak Terzila nam je rekao da je ukrao komad neba i da ga sad ne smije vratiti jer će ga kazniti dobre vile neba. Oteo nam je djeda i rekao da ga neće osloboditi iz zemlje čarobnjaka koji dube na glavama sve dok se ne popnemo na najviši vrh na svijetu i vratimo kocku!” Reče Pi.
“A kako da to uradimo kad smo u zemlji Beskonačne ravnice?” Upita Pe.
“I ja sam se zapitao. Hmmm. Siguran sam da mora postojati neko rješenje. Pođite sa mnom da upoznate likove iz bajki koji su protjerani ovdje.”
“Protjerani!” Viknuše Pi i Pe.
“Da, jer se poredak stvari promijenio otkako je čarobnjak ukrao komad neba. Sad više nema Bajki!”
“Strašno!” Uzviknu Pi.
“Da… Ja sam ovdje da ih tješim, zapravo, i ja sam sasvim neki novi lik.”Reče tužno Razbribriga Šašavko.
“Koliko imamo još ići?” Upita Pe.
“Još malo.” Reče Razbribriga Šašavko. “Evo tu su.”
Pi i Pe su na nepreglednom horizontu ugledali mnoge likove iz bajki kako sjede i dosađuju se.
“Sačekaj, molim te, samo da u bajku našu zapišemo.”
Likovi iz bajki ovdje su se skrili.
Svi oni koji su nam mili.
Reče nam Razbribriga Šašavko
S kojim krenusmo polahko.
***
“Vidi Pee, eno Crvenkapice! Eno i Pepeljuge! Vještica! Pa čak ima i zmajeva!”
Pi i Pe nisu mogli vjerovati.
“Nisu samo oni ovdje.” Začu se neki glas. “Ja sam Vjetar koji je zalutao ovdje.”
“A ja sam Zemlja koja je protjerana ovdje.”
“Ja sam Čarobni Cvijet.” Dopiralo je sa svih strana.
“Dobrodošli!Sad se dosađujte s nama, jer svaka bajka je završena.”
“Zar se sve bajke iznova i iznova ne čitaju?” Upita Pe ali ne dobi odgovor.
“Ovo su Pe i Pi iz bajke Domaći zadatak. Da vam ih predstavim.” Reče Razbribriga Šašavko.
“Mi nikad nismo čuli za tu bajku.” Reče Ružno pače.
“Niste mogli ćuti, jer se ona sada piše!” Odgovori Razbribriga Šašavko.
“A kakva su to imena Pe i Pi? Baš su smiješna.” Reče jedna od vještica.
Pi i Pe su primjetili da su se svi okupili oko njih. Bilo im je pomalo neugodno.
“Mi se tako zovemo jer mama kaže da smo kao dvogodišnjaci tek propričali i prvo što smo rekli jeste Pe i Pi. Jedan drugoga smo tako nazvali.”
“Aha, baš ste smiješni, imate i mamu.” Reče Zmaj. “Mogao bih vas malo provozati na repu.”
“Ne, hvala.” Rekoše Pe i Pi.
“Pi i Pe imaju jednu tajnu. Kod njih je ukradeni dio neba. Kocka.” Reče Razbribriga Šašavko.
“Jao! Jesu li oni lopovi? Da ih kaznimo. Jesu li oni krivi što smo ovdje?”
“Ne. Čarobnjak Terzila je sakrio kocku u njihovoj kućici i sad traži da ju oni vrate nebeskim vilama tako što će se popeti na najviši vrh na svijetu, ili će im djed vječno biti zatočen u jednoj od zemlji čarobnjaka.”
“Koji kreten!” Reče Pepeljuga.
Svi likovi su počeli da galame i glasno pričaju.
“Čekajte, čekajte!” Smirivao ih je Razbririga Šašavko. “Najbolje bi bilo da nađemo rješenje.”
“Ali ovdje nema ništa osim ravnice. Nema nikakvog vrha!” Reče Crvenkapica.
“Imam ja ideju.” Reče Zmaj. “Ja sam Zmaj. Mogu da letim.”
“Odlično! Odlično” Reče Šašavko. “Hajde ukrcajte se!”
Pe i Pi su sjeli na leđa Zmaja. Zmaj je poletio, ali je mogao samo poletjeti stotinjakmetara u zrak. Nešto ga je naglo spustilo dolje.
“Tras. Ovo mi se nikada nije desilo.” Reče Zmaj razočarano.
“Ti si samo smotan!” Reče jedna od vještica. “Popnite se na moju metlu.”Pi i Pe su se ukrcali na vještičiju metlu, ali ih opet čudna sila spustidolje. Zatim je pokušao i Vjetar koji je zalutao ali svaki put isto se desilo.
“Šta sad da činimo?” Upitaše Pi i Pe. “Ova bajka izgleda nema rješenja ni kraja.”
“Ček. Ček. Čarobnjak je rekao da se morate popeti na najviši vrh na svijetu!?” Reče Mačak u Čizmama.
“Da, ali ovdje nema nikakvog brda, planine ni vrha. A tek Mont Everesta!”
“Hm. A šta mislite da najviši vrh na svijetu napravimo?” Reče Mačak.
“Bravooo! Bravoooo! Vidi se da si pravi genijalni mačak!” Reče Razbribriga Šašavko oblizujući svoje crvene brkove.
“Kako ćemo napraviti vrh tamo gdje nema ničega osim nas?” Upitaše Marica i Ivica.
“Imamo mi ovdje i naše stvari!” Reče Razbribriga Šašavko.
“Da onda posložimo sve naše stvari jedne na druge i tako dobijemo najviši vrh na svijetu!” Uzviknuše Pi i Pe.
“Bravo! Bravo! Genijalno!” Iz mase je dopirao aplauz.
“Pi, molim te zapiši ovo što smo smislili.” Reče Pe.
Likovi iz bajke protjerani su ovdje.
Umjesto dosade desile se zgode.
Ko kaže da bajke imaju kraj.
Taj nije jedan od nas!
Predstavi nas njima Razbribriga Šašavko.
Nikom od nas ne bi lahko
da rješenje problema nađe
Letjeli smo na Zmaju
Vještičijoj metli iZalutalom vjetru.
Ali rješenje ne bi.
Tek se Mačak u čizmama dosjeti vrlo,
da najviši vrh na svijetu napravimo brzo.
Prema nebu redasmo stvari
i to bi odgovor pravi!
Likovi iz bajka, su počeli da donose stvari koje posjeduju. Mačak je skinuo svoje čizme, Crvenkapica je dala svoju košaru, Pepeljuga svoje cipelice, Snježna kraljica svoju krunu. Princeze su dale sav svoj nakit, vještice svoje metle. Čak je i Petar Pan dao svoju sjenu! Kralj Arthur je dao svoj mač! A Mala Sirena je dala svoj predivni glas.
“Ne znam hoće li nam moći pomoći taj tvoj glas!” Rekle su vještice podsmjehujući se.
“Hoće!Itekako!” Odgovori Razbribriga Šašavko. “Gledajte kako se vrh uzdigao od njenog glasa!”
“Nismo se tomu nadale.” Odgovoriše one.“Ipak nije toliko učinkovit kao naše turbo metle. Ha-ha-ha!”
Likovi su redali i redali stvari jedne na druge. Izgledalo je kao da će se vrh svaki tren srušiti, ali on je samo rastao i rastao.
“Ja mogu da dam ove svoje šibice.” Rekla je tiho Djevojčica sa šibicama.
“Nema veze. Rekoše Pi i Pe. Mi nemamo ništa osim sveske, olovke i ove kocke. Možemo samo dati olovku i svesku, a kocku ponijeti ka nebu.Nas je malo strah, bojimo se.”
“A ja se baš bojim visine!” Reče Pe.
“Ne bojte se padanja, ja ću vas uhvatiti.” Reče Zmaj.
“Vrijeme je da krenete, dragi naši!” Rekoše likovi.
Pi i Pe su se držali za ruke i tresli od straha.
“Ne bojte se ničega. Vjerujte da ćete uspjeti i sviju nas osloboditi!” Reče Razbribriga Šašavko.
“Pe, bilo bi dobro da ovo sve zapišemo prije nego krenemo, jer šta će s nama biti ne znamo.”
Prantapampa Muka muli,
ove im patike s nogu zguli.
Ne zvale se mi vještice zle
Neka im noge budu lagane ko igle.
Čarobne cipelice ovdje dođite
I ka vrhu dječake ponesite! Vikaše vještice uglas.
Pi i Pe se osjetiše suviše laganim.
“Hvala vam što nam zadatak olakšaste!”
Imali su osjećaj da mogu pretrčati sedam gora, planina i mora.
Zajedno smo napravili
Vrh najviši stvorili.
Košarice, cipelice, mačevi, glasovi.
I ko zna šta sve još!
Sad u čarobnim cipelicama prema vrhu idemo,
da vilama komad neba vratimo.
Svesku i olovku odložismo
I kraj još neznani ne zapisasmo!
Pi i Pe su ponijeli kocku sa sobom i počeli se penjati. Penjali su se satima, ali umor nisu osjećali.
“Ima li kraja ovome vrhu?” Upita Pi.
“Enoo, vidim na kraju sat od onog čarobnog zeca.” Radosno uzviknu Pe.
“Uspjeli smo!” Reče Pi.
Pe i Pi su na kraju bili na kazaljkama sata. Iznad njih je bio beskonačni nebeski svod.
“Ovdje je tako divno. Ali, nekako hladno.” Reče Pe.
“Više nikako ne vidimo Zemlju beskonačne ravnice. Šta sad da radimo?”
“Čarobnjak nam je rekao da kocku bacimo. Ali ako je bacimo ona će pasti!”
“A malo nam fali da nebo možemo dotaknuti. Šta misliš da mi se popneš na ramena, pa da staviš kocku.” Reče Pi.
“Pa hajde da probamo!” Pe se popeo Piu na ramena i držao kocku u ruci. “Ali još nam saamoo maloo fali!”
“Možeš li Pe?”
“Ne mogu, samo mi malo fali!”
“Heej, vas dva! Šta radite ovako visoko?” Upita ih neki glas.
“Mi hoćemo da vratimo kocku.”
“Znači vi ste pomagači onog zlog čarobnjaka Terzile, umjesto da je on došao, vas je poslao!”
“Ne nismo! On je u našu kućicu sakrio kocku, oteo nam djeda rekao da mi moramo vratiti kocku.” Reče Pe.
“A, mi dobre vile neba, stalno ga tražimo, nikako da ga uhvatimo!”
“Možeš li nam molim te pomoći, ja ne mogu više Pea na ramenima držati?” Reče Pi.
Ispred njih je štapićem mahala dobra vila.
“Mi pišemo bajku, pa je moramozavrštiti. Pomozi nam.” Uzviknu Pe.
“Pomoći vam mogu ako vam kažem da samo ako budete vjerovali da možete vratii kocku, to ćete i uspjeti.” Reče Vila.
“Zar nije lakše da nas malo poguraš?”
“Pa guram vas, ja sam dobra nebeska vila Vjera. Ali nisam sigurna da li vi zaista vjerujete.”
“I nisi nam nešto pomogla.” Rekoše razočarano.
Pi i Pe su osjetili kako se vrh ljulja.
“Pe, baci kocku! Mi to možemo! Ili u provaliju idemo!”
Pi je odgurnuo Pea, a on je ispružio ruke koliko je mogao ka nebu i bacio kocku. Pi i Pe su samo vidjeli oštri bljesak koji je preplavio horizont. Osjetili su kako padaju dolje.
“Piiiii!”
“Peee!”
***
“Ustajte! Zakasnit ćete u školu! Vidite li koliko je sati?” Reče mama otvarajući vrata.
Pi i Pe su se tek počeli buditi, a zatim zajedno skočili iz kreveta i u nevjerici pogledali jedan u drugoga.
“Mamaaa, gdje je djed?” Vikali su silazeći sa sprata u pidžamama.
“Tu sam.” Reče djed. “Čekamo vas pa da počnemo s doručkom.”
“Ti si tu djede?”
“Da, da niste nešto ružno sanjali?”
“Rekohda će im teško pasti ovaj domaći zadatak. Mislili su da te oteo čarobnjak” Reče mama.
“Sveska!” Vikao je Pe.
Pi i Pe su na stolu u sovjoj sobi pronašli svesku i olovku. Pročitali su svoju bajku.
“Gle, ima i kraj!” Povikaše.
Mi smo se vješto ka nebu peli
i kocku do vrha donijeli.
Nebeska vila Vjera nas ohrabri.
I vratismo kocku sami.
Kroz svjetove nepoznate padosmo
Ujutro djeda na doručku vidjesmo.
Svesku u sobi nađosmo.
U njoj sretan kraj naše bajke biješe.
Poredak stvari vrati se na staro.
Opet živa ti si Bajko!
Comentarios