Ilustracija: AI Evo jedna mikro priča, pa se nadam da zadovoljava kriterije. Bila jednom jedna staklena krila koja su visjela u radionici starog urara, čekajući nekoga tko se usudi sanjati. Kada bi satovi otkucali ponoć, krila bi oživjela i dozvala vilenjake da na njih utisnu prah od zvjezdane prašine. Jedne je noći maleni dječak dotaknuo hladno staklo i istog trena osjetio kako mu pod prstima pulsira čista magija. Vilenjaci su ga prepoznali i svojom pjesmom pretvorili zidove

Ilustracija: AI Bila jednom mala princeza i u svojoj mašti je zamišljala princa na bijelom konju, sanjala i čekala dan kad će po nju doći, odvesti je u dvorac iznad oblaka, vjenčati se i s njim provesti cijeli život. Vjerovala je ali joj nitko nije rekao da prinčeva nema, da je to samo maštom uljepšano, da je to bajka, laž. Za konja nisu lagali... Do kraja života je bila nesretna, jedino je konje sretala, imala, voljela.

Njene slike u nama ponovno rađaju to duhovno dijete, zato su njene slike likovna duhovnost djetinjstva. To su pejzaži djetinjstva, puni topline duše, puni topline dobrote, skrivenih ljepota, romantičnih mjesta, mjesta donesenih iz sna, iz nikada i nikome zatvorenoga srca, s izraženim koloritom i odličnim osjećajem za kompoziciju. Na svojim slikama ona uvijek pronalazi tople oaze za smjestiti dušu. Duša se pomjeri na njima, napravi mjesta srcu. Ima takvih oaza, njeno slikarstv